Intervju s uzorima – doc.dr.sc. Tamara Petrović

Objavljen je intervju u sklopu projekta Caliper s docenticom LARICS laboratorija, dr.sc. Tamarom Petrović. Cilj intervjua je promicanje horiznotalnih načela, jednakopravnost i zastupljenost žena znanstvenica na sveučilištu, te njihova angažiranost na projektima.     

CALIPER: Intervju s uzorima 

CALIPER: Molim vas da nam kažete nešto o sebi: gdje ste rođeni i kako je vaše okruženje iz djetinjstva utjecalo na ono što ste danas? 

Tamara: Rođena sam u Bosni i Hercegovini, a djetinjstvo sam provela u Istri, u jednom malom mjestu – Raši. Živjela sam okružena obitelji, i to više generacija obitelji. Roditelji su mi radili kao nastavnici u osnovnoj i srednjoj školi tako da je uvijek po svuda bilo knjiga, papira, priprema za nastavu i slično. U tom smislu mi je oduvijek bilo blisko podučavanje, iako su roditelji u skroz drugim područjima.  

CALIPER: Koji su vam bili omiljeni predmeti u školi i jesu li vam ti predmeti pomogli da obavljate posao koji radite danas?  

Tamara: U djetinjstvu me zaista svašta zanimalo i bavila sam se s različitim stvarima, skoro svime što se nudilo u školi. Ono što je vjerojatno bilo presudno je da sam već od 4 razreda osnovne krenula na dodatnu nastavu iz matematike i na natjecanja. Imala sam odlične nastavnice iz matematike kroz cijelo školovanje kojima nije bio problem dolaziti u školu i vikendom kad je trebalo i one su sigurno jedne od najzaslužnijih za moj interes za područje kojim se bavim. Ali bila sam aktivna i u drugim područjima, mažoretkinje, zemljopis, Lidrano. Mislim da sam iz svih tih stvari nešto naučila i dobila određena znanja i vještine za život. 

CALIPER: Jeste li imali uzore u djetinjstvu i ako jeste, kako su vas nadahnuli? 

Tamara: Nisam imala neke posebne uzore, vjerojatno najviše roditelji i nastavnici koji su predano i s velikim zalaganjem radili svoje poslove. 

CALIPER: Što vas je motiviralo da odaberete karijeru koju imate danas?  

Tamara: Oduvijek sam voljela matematiku, toliko da bih na plažu ljeti nosila zbirke i rješavala zadatke, na čuđenje mojih roditelja. Kasnije u srednjoj je došla i informatika, programiranje. Iako su to bili tek početci uvođenja u nastavni program, radili smo zanimljive stvari i super mi je bio taj moment da možeš nešto isprogramirati i zapravo automatizirati. Išla sam i ljetne škole iz matematike, to su bila baš lijepa druženja. Tako da je FER bio dosta logičan izbor, a onda sam na studiju imala priliku završiti diplomski studij s tzv. naglaskom na znanstveno-istraživački rad što nam je omogućilo da za diplomski rad radimo mali istraživački rad. Tu sam radila s prof. Bogdanom i to mi je bila prekretnica, kada sam shvatila svu ljepotu istraživačkog posla. 

CALIPER: U vezi s karijerom – sa čime ste najzadovoljniji?  

Tamara: Na ovom poslu okružen si s mladim, pametnim i inspirativnim ljudima, uvijek u doticaju s novim stvarima i postignućima u tehničkom svijetu. Posao je raznolik. Većina ljudi kad pomisli na posao profesora na fakultetu, misli da su je to samo predavanja. Ali veći dio čini sudjelovanje na znanstvenim projektima s partnerima iz hrvatske i svijeta, pisanje prijava za nove projekata kako bi se otvorila nova istraživačka područja i osiguralo financiranje za doktorske studente, mentoriranje diplomskih i doktorskih studenata. Suradnja s industrijom me također jako veseli, kad vidimo da kroz naše istraživanje možemo riješiti njima bitne problema. Često putujemo, u istraživačke posjete, na konferencije i radionice.  

CALIPER: Možete li nam reći o projektu ili događaju za koji smatrate da je najznačajniji u vašoj karijeri i je li aspekt spola bio uključen?  

Tamara: Kad malo pogledam vrijeme provedeno na fakultetu od zaposlenja, danas je dosta drugačije nego prije 14 godina. Onda nismo imali ni puno opreme, ni velikih projekata, čak ni otvoren pristup znanstvenoj literaturi što je danas normalna stvar. A opet, radile su se odlične stvari. Rekla bih da je prekretnica za mene, a i za LARICS, bilo vjerojatno sudjelovanje u prvom EU-FP7 projektu, EC-SAFEMOBIL, koji nam je otvorio vrata europske istraživačke zajednice. S tim partnerima i dan danas surađujemo, i imamo već više prijateljski odnos. Tematski je taj projekt pokrivao područje upravljanja višerobotskim sustavima u skladištima što je područje mog doktorata, kasnije je iz tog istraživanja nastala i jedna start up firma. Ali to je samo jedna prekretnica, bilo ih je još, projekt ACROSS koji nam je omogućio veću nabavu opreme i umrežavanje, projekt AeRoTwin itd. Ne bih rekla da je aspekt spola bio uključen, ali na svim projektima se isticala važnost i poticalo sudjelovanje što više ženskih istraživača u konzorciju. 

CALIPER: Trenutno ste docentica u Laboratoriju za robotiku i inteligentne sustave upravljanja, LARICS. Možete li nam reći što najviše vas veseli/uzbuđuje u radu docentice i što je najizazovnije? 

Tamara: Istražiti najnovije stvari iz područja i primijeniti na neke nove istraživačke probleme koji se do sad možda nisu mogli riješiti i to sve kroz rad sa studentima i doktorskim studentima. Veseli me vidjeti napredak studenata i zadovoljstvo kad naprave nešto vlastitim trudom i naporom. Učenje, nove stvari, to je ono što je u osnovi svakog posla, ali u znanosti posebno i to je ono što me najviše veseli na kraju dana. Istovremeno je vjerojatno i najizazovnije jer se s vremenom povećava vrijeme koje provodiš u nekim administrativnim poslovima, obvezama i sl., a smanjuje vrijeme dostupno za detaljno istraživanje. 

CALIPER: Jeste li vi ili bilo tko u vašem okruženju doživjeli rodnu pristranost prema ženama radeći na svom polju? Ako da, možete li nam reći nešto više o tome? 

Tamara: Ja imam sreću da nisam imala takva iskustva. Što se tiče mog okruženja, zaista sam okružena dragim ljudima koji su me oduvijek podupirali i poticali u mojim planovima i aktivnostima. Od kad sam postala docentica bila sam i dva put sam bila na porodiljnom i svi su bili zaista pozitivni oko svega toga. 

CALIPER: Kako mislite da bi ljudi trebali pristupiti temama o rodnoj ravnopravnosti, posebno u vašem polju – informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji? 

Tamara: Važno je progovarati o dobrim i lošim iskustvima vezanim za rodnu ravnopravnost, jer sigurno postoje priče s obje strane. Važno je i truditi se biti dobar u onome sto radiš i biti primjer drugima. Važno je poticati studentice za uključivanje u ovo područje jer zaista ima izvrsnih inženjerki i znanstvenica, i ne vidim nikakvu razliku u tom smislu.  

CALIPER: Koje osobine smatrate najkorisnijima za nekoga tko se nosi s diskriminacijom?  

Tamara: – 

CALIPER: Kakav biste savjet dali, posebno mladima , koji su na početku svoju karijere i koji se bore s rodnom diskriminacijom? Kako se s takvim situacijama najbolje nositi? 

Tamara: Iako nije lako, čini mi se da se najbolje s time boriti radom na sebi, trudom, učenjem i razvijanjem svojih sposobnosti u bilo kojem poslu. To je nešto na što imamo najveći utjecaj i što će dugoročno imati najveći utjecaj na naš razvoj.