CALIPER: Intervju s uzorima 

U sklopu projekta Caliper objavljen je intervju s Antoniom Kurtelom Pavlić. Cilj intervjua je promicanje horizontalnih načela, ravnopravnosti i zastupljenosti znanstvenica na sveučilištu te njihovo uključivanje u projekte. 

1. Intervjuer: Molim vas da nam kažete nešto o sebi: gdje ste rođeni i kako je vaše okruženje iz djetinjstva utjecalo na ono što ste danas? 

Antonia: Zovem se Antonia Kurtela Pavlić, rođena sam u gradu Dubrovniku. Kao dijete s mora, a još pri tom odgojena u obitelji kojoj je barka, ribanje i more sve, nije ni čudo da sam danas ovdje gdje jesam i da se bavim istraživanjem morskih organizama. 

2. Intervjuer: Koji su vam bili omiljeni predmeti u školi i jesu li vam ti predmeti pomogli da obavljate posao koji radite danas? 

Antonia: Omiljeni predmeti u školi bili su priroda i društvo, biologija, zemljopis. Sve povezano uz prirodu oduvijek mi je bilo interesantno, zbog toga sam i nastavila obrazovanje i karijeru u tom smjeru. 

3. Inr: Jeste li imali uzore u djetinjstvu i ako jeste, kako su vas nadahnuli? 

Antonia: Moji najveći uzori bili su moji roditelji i moje dvije starije sestre. Uz njih sam naučila kako treba ići za svojim snovima i ne odustajati. Također naučili su me kako živjeti i koristiti najbolje od prirode, a pritom brinuti se o njoj i čuvati je. Najbolji primjerci toga bila su čitava ljeta života na barci, hranjenje svježom ribom, rakovima, školjkašima, ali ipak voditi računa o očuvanju mora, izvaditi plastičnu vrećicu ili bocu, vratiti malenu ribu natrag u more, izroniti komad metala sa morskog dna. 

4. Intervjuer: Što vas je motiviralo da odaberete karijeru koju imate danas? 

U vezi s karijerom – sa čime ste najzadovoljniji? 

Antonia: Ljubav prema životinjama usmjerila me na Agronomski fakultet u Zagrebu, a kasnije ljubav prema moru i morskim organizmima me dovela na Institut za more i priobalje u Dubrovniku. Najviše me zabrinjava zagađenje mora i općenito prirode, te nemar ljudi, što dovodi do gubitka mnogih morskih organizama. Cilj mi je osvijestiti ljude koliko ovisimo o prirodi i da smo dužni voditi brigu o njoj, to je odredilo smjer u kojem se dalje želim kretati u svojoj karijeri. Zadovoljna sam što se mogu baviti sa onim što volim, što imam mogućnost učiti od stručnih ljudi i napredovati. 

5. Intervjuer: Možete li nam reći o projektu ili događaju za koji smatrate da je najznačajniji u vašoj karijeri i je li aspekt spola bio uključen? 

Antonia: Trenutačno sam zaposlena na projektu „HEKTOR“ gdje se modernizacijom i robotikom olakšava, mogu se usuditi reći, bolje odrađuje posao od čovjeka, na određenim aspektima. A u međuvremenu bavim se i istraživanjima vezanim za mikroplastiku, koje ima sve više u moru i morskim organizmima. Ako uspijem, svojim radom i djelovanjem, osvijestiti barem 5 ljudi, koji će promijeniti svoje navike i početi voditi računa o očuvanju mora, bit ću zadovoljna. Na poslu sam okružena stvarno izvrsnim znanstvenicima, sa visokim stupnjem obrazovanja, pri tom su u mom laboratoriju sve muški kolege, ali baš nikad se nisam osjetila drugačije po aspektu svog spola. 

6. Intervjuer: Trenutno ste asistentica u Instututu za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku , možete li nam reći što najviše vas veseli/uzbuđuje u radu i što je najizazovnije? 

Antonia: Najzanimljiviji su mi definitivno tereni, također volim učiti neke nove stvari, upoznavati se s nekim novim metodama rada. Rad u laboratoriju također me veseli, možda je najmanje zabavan dio kada sve te podatke treba složiti u jedan rad, to je dugotrajan i zahtjevan proces. 

7. Intervjuer: Jeste li vi ili bilo tko u vašem okruženju doživjeli rodnu pristranost prema ženama radeći na svom polju? Ako da, možete li nam reći nešto više o tome? 

Antonia: Na poslu gdje sada radim, srećom nisam nikad osjetila naznake rodne pristranosti prema ženama, ali na poslu prije nego što sam se zaposlila na Institutu, bila je jedna dosta neugodna situacija. Radila sam na poziciji rukovoditelja i jedan radnik mi je izravno rekao da neće surađivati sa mnom zato jer sam žena. Taj radnik bio je iz Albanije, drugačijeg odgoja i običaja nego kod nas, ali došao je raditi u Hrvatsku i nadala sam se da će se prilagoditi našoj kulturi i ponašanju. Nažalost nitko od nadređenih nije reagirao na njegovo ponašanja, dijelom smo uspjeli izgladiti situaciju razgovorom, ali ipak moj posao je postao otežan, tako da sam na kraju dala otkaz. 

8. Intervjuer: Kako mislite da bi ljudi trebali pristupiti temama o rodnoj ravnopravnosti, posebno u vašem polju – molim navedite koje je to polje? 

Antonia: Smatram da se često takve teme izbjegavaju ili guraju pod tepih. Mislim da bi se moralo više o tome pričati. Žene se trebaju znati postaviti i zatražiti pomoć, ako osjete neravnopravnost. Ono što će im pomoći i olakšati definitivno je obrazovanje i stručnost na području svog rada. Također kućni odgoj, razgovor o tome u školama na fakultetima vrlo je bitan kako bi se rodna neravnopravnost smanjila. 

9. Intervjuer: Koje osobine smatrate najkorisnijima za nekoga tko se nosi s diskriminacijom? 

Antonia: Samopoštovanje, upornost, hrabrost. 

10. Intervjuer: Kakav biste savjet dali, posebno mladima , koji su na početku svoju karijere i koji se bore s rodnom diskriminacijom? Kako se s takvim situacijama najbolje nositi? 

Antonia: Znanje je moć, budite najbolji u svom radu i uvijek težite prema većem uspjehu. Ponekad je potrebno postaviti se, ponekad zatražiti pomoć, a ponekad ni tada nema izlaza pa je najbolje otići, ali ne prije nego što ste poduzeli sve u svojoj moći. Iako se nadam da je rodna diskriminacije u današnjem dobu sve rjeđa, smatram da najviše uspjeha ima zajednica koja će podučiti takve pojedince kako se diskriminacija u bilo kojem obliku ne podržava.